Aspergerov sindrom (AS) je jedan od nekoliko poremečaja iz autističnog spektra. Karakterišu ga zastoj i pooteškoće u društvenoj interakciji (Coben, Padolsky, 2007). Razlika između ostalih poremećaja iz autističnog spektra je što kod njega uobičajno nema zastoja u jezičkom i kongitivnom razvoju. Tačan uzrok AS-a još uvijek je nepoznat, iako istraživanja sugerišu na genetsku osnovu. Tehnike snimanja mozga (CT, MRI) nisu identificirale jasnu opštu patologiju.
Kao najčešći poremećaji uz Aspergerov sindrom, pojavljuju se anksioznost i depresija.
Komorbiditet odnosno pojava nekog oblika anksioznosti ili depresivnih stanja procjenjuje
se oko 65% (McPortland, 2006). Dok se depresija često javlja adolescenata i odraslih, kod
djece je češća dijagnoza ADHD-a ili nekih elemenata.
Zbog
depresije u adolescenciji dolazi zbog teškoća u socijalnim odnosima, njihovom uspostavljanju
i održavanju. Ozonoff, Dawson i McPortland (2002) navode kako je promjena u poimanju
prijateljstva i što ono obuhvaća, odnosno nemogućnost zadovoljavanja zahtjeva socijalne
okoline, temelj za kasniji razvoj depresije.
Zanimljivo je da neke poznate osobe su imale ovaj sindrom :Thomas Jefferson (1743-1826), treći predsjednik SAD-a. Michelangelo (1475-1564), Stanley Kubrick (1928-1999), Nikola Tesla (1856-1943), James Joyce (1882-1941).
Naravno nama najpoznatiji lik je simpatični Sheldon Cooper iz serije Bing Bang Theory.
Rađena su brojna istraživanja da li neurofeedback može koristiti kod ovog pormećaja.
Broyd i suradnici (2009; Menon, 2011; prema Othmer i suradnici, 2013) navode da su
regije s kojima započinjemo ILF (trening niskih frekfencija) trening povezane s mnogim neurorazvojnim poremećajima i
psihijatrijskim stanjima kao što su: autizam, shizofrenija, fronto-temporalna demencija,
ADHD i PTSP. Tako izvor mnogih poremećaja prema Othmeru i suradnicima (2013) jest u
disregulaciji moždanog ritma.
Zahvaljujući moždanoj plastičnosti, dolazi do
promjena i učvršćivanja sinaptičkih veza. U početku su efekti terapije kratkotrajni i teže se primjete ali s vremenom razlike postaju jasnije. S konstantnim feedbackom i vježbanjem,
zdraviji uzorci moždanih valova mogu se učiti ili biti ponovno naučeni (Hammond, 2006). Isti
autor uspoređuje neurofeedback kao proces fizikalne terapije, ali s mozgom i
moždanim valovima, ciljajući na pojačanje kognitivne fleksibilnosti i kontrole.
Neurofeedback trening podrazumijeva postavljanje senzora odnosna elektroda na površinu
glave i to na mjesta određena s obzirom na cilj treninga (Yucha i Gilbert, 2004). Uobičajeno,
broj senzora varira od 3 do 6. Za uspješan trening potrebne su seanse u trajanju od 30-40
minuta, dva ili više puta sedmično Isto tako, neurofeedback je vrlo uspješna komplementarna
terapija (Yucha i Gilbert, 2004).
Neurofeedback pomaže na način da "otvori prozor" u taj nepoznati svijet. Dolazi do boljeg kontakta očima, djeca počnu izražavati emocije te započinju interakciju. Kod male djece se vidi poboljšanje u igri, ona postaje smislenija, dozvoljavaju drugima da sudjeluju ili čak pozivaju druge da se uključe. Da li neurofeedbackom možemo izliječiti autizam i druge poremećaje iz spektra? Ne, ali ovaj trening se pokazao da je itekako moguće napraviti pomake na bolje.
Reference:
Coben, R., Padolsky, I. (2007) Assessment-Guided Neurofeedback for Autistic
Spectrum Disorder, Journal of Neurotherapy, 11(1), 5-23
Hammond, C.D. (2006): What is Neurofeedback?, Internationl Society for
Neurofeedback & Research
Othmer, S., Othmer, S., Kaiser, A.D., Putman, J. (2013): Endogenous
Neuromodulation at Infra-Low Frequencies, Seminars in Pediatric Neurology, 20(4),
246-260
Yucha, C., Gilbert, C. (2004) Evidence-Based Practice in Biofeedback and
Neurofeedback, Applied Psychophysiology & Biofeedback
Comments
Post a Comment