Električni mozak

Prije nekih desetak godina pojavila se predpostavka o funkcionisanju mozga a koja bi mogla promjeniti način na koji mi razumjemo mozak kao cjelinu.

Ova predpostavka posmatra mozak dosta šire kroz biohemiju mozga te njegovu bioelektričnu organizaciju.

U svojoj knjizi Ritmovi mozga (2006) György Buzsáki,

professor neuroznanosti  na sveučilištu  Rutgers predlaže da se mozak organizira kroz oscilirajuće ritmove koji se stvaraju u mozgu, kao EEG. On opisuje mozak kroz fiziku više nego kroz neurologiju ili psihologiju. On primjenjuje teoriju složenosti, proučavanje složenih sistema te njegovo razumjevanje ovog kompleksnog organa. Ovo nije rasprava o strukturama mozga ili hemiji mozga već o složenim obrascima i ritmovima kao temeljnim načelima funkcionsanju mozga.

Srećom, možda ne moramo učiti kvantnu fiziku da bismo razumjeli kako Buzsákijeva teorija podupire fenomenologiju neurofeedbacka.

Pozivajuči se na osnovno načelo u funkcionisanju mozga, njegovi ritmovi mogli bi biti korisni u samoregulaciji mozga. Buzsáki zapravo koristi rane eksperimente u neurofeedbacku kako bi unaprijedio svoju teoriju: “Dok je potrebno nekoliko godina Zen meditacije da bi se stiglo do stupnja usporavanje frekvencije alfa i širenje alfa oscilacija prema više frontalnih područja, otprilike isti rezultati mogu se postići u nekoliko sedmica  treninga s alfa povratnom informacijom ”(2006, str. 216–217). 

Bilo je mnogo napretka u instrumentaciji i kliničkoj primjeni neurofeedbacka od eksperimenata koje navodi iz kasnih 1960-ih, ali glavni ostaje isti. S povratnom  izravno informacijomna električnu domenu, mozak može, i obično se, nauči regulirati te ritmove.

Kada pružamo povratne informacije mozgu  mi, u biti, osiguravamo ogledalo njegove vlastite funkcije i "pozivamo" ga da napravi više frekvencija (frekvencija i amplituda su parametari ritma), a manje da oscilira drugačije.

U neurofeedback, mi potičemo mozak da postavi nove oscilatorne obrasce ( da stvori nove sinapse između neurona) te da pojača svoju prirodnu složenost i urođenu potrebu ka samoregulaciji. 

U stvari, pomoću neurofeedbacka možemo osloboditi urođene, ali "zaglavljene" oscilatorne osobine u mozga i dopustiti stvaranje novih. 

Ono što vidimo u neurofeedbacku nije samo utjecaj na ciljane simptome pacijenta. Pacijenti proširuju fokus, razmišljaju o novim problemima, a često i čak njihov vokabular širi i postaje sve više bogatiji. 

Članak je preuzet iz knjige  te prilagođen našoj interesnoj skupini.