Ne tako davno učili su nas da je mozak organ koji se vrlo malo mijenja, pogotovo nakon treče godine života. Naučnici su u proteklih 20 godina radili niz istraživanja kojima su utvrdili da to nije tačno te da se mozak tokom života itekako mijenja. Činjenica je dakle da se mozak može problikovati. Ovo stanje se naziva neuroplastičnost (Jozeph 1996).
Iskustvo služi za organiziranje međupovezivanja neurona i uspostavljanje ne samo sinapsi, već i ogromnih neuronskih mreža koje podupiru različite složene oblike ponašanja i perceptivne aktivnosti. Doista, mozak je izuzetno plastičan i sposoban je proći kroz ogromnu funkcionalnu reorganizaciju ne samo tokom evolucije, već i unutar nekoliko godina, mjeseci ili čak sedmica života pojedinca
Nadalje, ne samo da mozak mijenja svoju funkciju na temelju svog učenja, nego također ima sposobnost da rađa nove neurone, proces koji se naziva neurogeneza. Taj je proces eksperimentalno dokazan u studiji taksi vozača u Londonu (Maguire, Woollett i Spires, 2006). Testirani su novi taksisti za pamćenje komplikovanog labirinta kao što je karta Londona, tečaj koji obično traje godinu dana. Radili su snimanje mozga prije i poslije ovog tečaja. Svi su imali veći hipokampus (dio mozga zadužen za pamčenje) nakon tečaja nego prije njega, bilo kao rezultat povećanog dendritičkog grananja ili proizvodnje potpuno novih neurona, ili možda oboje.
Schore (2003) piše o plastičnosti kako bi pružila nadu za naizgled beznadne slučajeve kao što su razvojne traume: „Trenutno istraživanje mozga. , , pokazuje da sposobnost plastičnih promjena u živčanom sistemu ovisne o iskustvu ostaju tokom životnog vijeka. Zapravo, postoje vrlo specifični dokazi da prefrontalni limbički korteks, više nego bilo koji drugi dio moždane kore, zadržava plastične sposobnosti ranog razvoja ”(str. 202).
Pitanje je kako optimizirati inherentni potencijal mozga za plastičnost, osobito u mozgovima koji su zamrznuti afektivnim preopterećenjem?
Iskustva neurofeedback kliničara svakako podržava ideju o plastičnosti mozga i sugerira, kao i djelo Buzsákija (2006), da plastičnost leži prvenstveno u sposobnosti mozga da mijenja svoje obrasce oscilacija - njegove ritmove i samoorganizaciju. Pružanjem novih informacija starim, dobro uvježbanim ritmovima koji se zaglavljuju u ponavljanju i reaktivnosti, neurofeedback može potaknuti moždanu plastičnost i maksimalizirati svoje latentne kapacitete za samoorganizaciju.
Važno je napomenuti da neurofeedback služi kao trening moždanih talasa, a ne kao terapiju. To je tehnologija učenja.
Analogije radi, neurofeedback zamišljam kao spravu za mozak, isto kao što koristimo tegove da bi izvježbali naše mišiće, neurofeedback koristimo za "bildanje" mozga u stvaranju novih sinapsi i novih neurona.
REFERENCE
1. Budzynski, T. H., Budzynski, H. R., Evans, J. R., & Abarbanel, A. (Eds.). (2009). Introduction to quantitative EEG and neurofeedback: Advanced theory and applications . New York, NY: Academic Press.
2. Buzsáki, G. (2006). Rhythms of the brain . New York, NY: Oxford University Press.
3. Sebern F. Fisher Neurofeedback in the treatment of developmental trauma, 2014.
4.Schore, A. (1994). Affect regulation and the origin of self . Mahwah, NJ: Erlbaum.
5. Schore, A. (2003a). Affect dysregulation and disorders of the self . New York, NY: Norton.
6. Schore, A. (2003b). Affect dysregulation and the repair of the self . New York, NY: Norton
Comments
Post a Comment