ADHD - poremećaj pažnje i hiperaktivnost

Riječ ADHD je kratica sastavljena od prvih slova engleskih riječi Attention–Deficit / Hyperactivity Disorder ili u prijevodu: sindrom poremećaja pažnje i hiperaktivnost. To je neurorazvojni poremećaj koji se  javlja kod 3-5% školske djece, nešto češće kod dječaka nego kod djevojčica. 

ADHD je sindrom (skup simptoma) nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti. Može se pojaviti već u ranoj dječjoj dobi, samostalno ili u kombinaciji s još nekim simptomima poremećaja ponašanja. Najčešće se otkriva u školskoj dobi jer tada predstavlja veliki problem samom djetetu, njegovom učenju i školskom uspjehu, ali i nastavniku jer najčešće ometa nastavu i druge učenike.

Djeca s ADHD-om imaju problema s pažnjom, kontroliranjem ponašanja (mogu djelovati bez razmišljanja o rezultatu), a u većini slučajeva pretjerano su aktivna. Često se takva djeca pogrešno proglašavaju razmaženom, „zločestom” ili neposlušnom te se često neprimjereno i nepotrebno kažnjavaju (Thapar & Cooper, 2016)

Slike preuzete s interneta

Uzroci ADHD-a

Uprkos brojnim studijama, istraživači tek treba da utvrde tačne uzroke ADHD-a. Međutim, naučnici su otkrili snažnu genetsku vezu budući da ADHD može biti prisutan u porodicama(Nikolac Perkovic et al., 2014) Drugi faktori u okruženju mogu povećati vjerovatnoću da imate ADHD: izlaganje olovu ili pesticidima u ranom djetinjstvu, prijevremeni porođaj ili mala porođajna težina, zloupotreba opijata od strane majke za vrijeme trudnoće, ozljeda mozga. Naučnici nastavljaju da proučavaju tačan odnos ADHD-a i faktora okoline, ali ističu da ne postoji jedan uzrok koji objašnjava sve slučajeve ADHD-a te da mnogi faktori mogu igrati ulogu(Schwartz et al., 2021).

Sljedeći faktori ne izazivaju ADHD  ali kod neke djece mogu pogoršati simptome ADHD-a:

-        Ekranizacija ( previše gledanja televizije ili mobitela)

-        Ishrana bogata jednostavnim šećerima

-        porodični stres (siromaštvo, porodični sukobi)

-        traumatskih iskustava

Simptomi ADHD-a sami po sebi mogu doprinijeti porodičnom sukobu. Iako porodični stres ne uzrokuje ADHD, on može promijeniti način na koji se ADHD predstavlja i rezultirati dodatnim problemima kao što je antisocijalno ponašanje. Problemi u roditeljstvu ili roditeljski stilovi mogu poboljšati ili pogoršati ADHD, ali oni ne uzrokuju poremećaj. ADHD je očito poremećaj zasnovan na mozgu (Sharma & Couture, 2014).

Simptomi ADHD

Svaka slika ADHD-a nije ista i djeca sa ovom teškoćom se po svojem ponašanju razlikuju. Djeca s ADHD-om mogu imati: kombinirane teškoće i sa nedostatkom pažnje i sa pretjeranom aktivnošću i impulzivnošću, ali se teškoće mogu javljati i samo u jednom području. Zato se obično razlikuju tri moguće slike ADHD-a:

-        ADHD sa kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pažnje

-        ADHD sa pomanjkanjem pažnje kao primarnom osobinom

ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama

Prva i treća vrsta se najčešće i najlakše prepoznaju jer ta djeca imaju vrlo vidljive simptome koje pokazuju. Takva djeca su vrlo glasna, konstantno u pokretu, često se bave i opasnim aktivnostima te često grubo i nepristojno odgovaraju odraslima. Druga grupa, u kojoj se često nalaze ženska djeca, obuhvaća tzv. “tihe sanjare”. Takva djeca gube stvari, ne mogu raditi samostalno, ne završavaju svoje zadatke i često budu izgubljena u vlastitim mislima. Djeca s dominantno poremećajem pažnje su nekoncentrirana, nepažljiva, udaljena, kao da su u svome svijetu. Mogu biti relativno mirna, nezainteresirana i nemotivirana. Kako često nikoga ne ometaju, problemi se ponekad mogu previdjeti te ostati ne prepoznati.

Osnovni simptomi su slijedeći:

Tipično, simptomi ADHD-a se javljaju u ranom djetinjstvu. Prema DSM-5, potrebno je da nekoliko simptoma bude prisutno prije 12. godine. Mnogi roditelji prijavljuju pretjeranu motoričku aktivnost tokom ranijih godina, ali simptome ADHD-a je teško razlikovati od impulzivnosti, nepažnje i aktivnog ponašanja koje je tipično. za djecu mlađu od četiri godine. Prilikom postavljanja dijagnoze, djeca bi trebala imati šest ili više simptoma poremećaja; adolescenti od 17 i više godina i odrasli bi trebali imati najmanje pet prisutnih simptoma. DSM-5 navodi tri prezentacije ADHD-a – pretežno nepažljiv, hiperaktivno-impulsivan i kombinovan (Carbray, 2018). Simptomi za svaki od njih su prilagođeni i

 

Pomanjkanje pažnje – Ovo je najčešći simptom. Uz poteškoće kod usmjerenja pažnje, osobe s ovim simptomom često imaju problema s održavanjem pažnje, pamćenjem i organiziranjem poslova. Takve osobe su često nemarne i teško započinju zadatke koji su dosadni, jednolični ili pak zahtjevni, odlutaju u svojim mislima. Ove osobe imaju poteškoće kada treba da se fokusiraju na detalje te tu česo prave greške. Ponekad se čini da ne slušaju, takođe teško slijede upute te imaju poteškoća s organizacijom. Izbjegavaju ili ne vole zadatke koji zahtijevaju kontinuirani mentalni napor. Takođe ove osobe često gube stvari i ne znaju gdje su nešto ostavile.

Impulzivnost – Osobe kod kojih postoji ovaj simptom često djeluju prije nego su razmislile o svom postupku i posljedicama, te imaju problema s pravilnim procjenama ili rješavanjem problema. Također mogu imati problema s razvijanjem ili održavanjem međuljudskih odnosa. 

Ove osobe ne mogu mirno sjediti, vrpolje se  te rukama ili nogama rade pokreta. Djeca sa ovom simptomatologijom trče okolo, penju se, pokazuju ekstremni nemir. Prekidaju druge kada govore, upadaju u riječ, imaju poteškoće s čekanjem. Pretjerano pričaju. Odrasle osobe s ovom simptomatologijom navode da imaju osječaj da ih pokreće neki motor. Imaju poteškoće u zadržavanju posla kao i probleme s impulzivnim trošenjem novca.

Hiperaktivnost – Hiperaktivno dijete može se vrpoljiti, penjati ili trčati uokolo kada to nije prikladno. Ovakva djeca često imaju problema u igri s drugom djecom. Često jako mnogo pričaju i ne mogu mirno sjediti čak i kraće vrijeme. Tinejdžeri i odrasli ljudi sa simptomom hiperaktivnosti uglavnom nemaju ovako vidljivo fizičko ponašanje kakvo je moguće vidjeti kod manje djece. Oni se prije svega osjećaju nemirno i nervozno i nisu u mogućnosti uživati u čitanju ili nekim drugim mirnim i tihim aktivnostima.

Dijete s blažim simptomima se lakše stabilizira uz pažnju roditelja i angažman učitelja te pod utjecajem vlastitog sazrijevanja od djeteta s jače izraženim simptomima. ADHD često nestaje poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje za cijeli život. Za njih se može reći da su “pravi” hiperaktivni ljudi (Rajaprakash & Leppert, 2022, p.).

Zbunjujuće oznake za ADHD

Godine 1994. naziv poremećaja je promijenjen na način koji je za mnoge ljude zbunio. Od tada se svi oblici poremećaja pažnje zvanično nazivaju „poremećaj pažnje/hiperaktivnosti“, bez obzira da li osoba ima simptome hiperaktivnosti ili ne. Iako su ovo službene oznake, mnogi profesionalci i laici još uvijek koriste oba termina: ADD i ADHD. Neki koriste te termine za označavanje starih podtipova; drugi koriste ADD samo kao kraći način upućivanja na bilo koju prezentaciju.

Ozbiljnost simptoma

Kako simptomi ADHD-a utiču na svaku osobu u različitom stepenu, DSM-5 sada zahjteva da profesionalci koji dijagnostikuju ADHD uključe težinu poremećaja. Kliničari mogu označiti težinu ADHD-a kao „blagu“, „umjerenu“ ili „ozbiljnu“ prema kriterijima u DSM-5.

Blaga: Prisutno je nekoliko simptoma iznad potrebnog broja za dijagnozu, a simptomi rezultiraju manjim oštećenjima u društvenom, školskom ili radnom okruženju.Umjereno: prisutni su simptomi ili funkcionalno oštećenje između "blagih" i "teških".

Teški: mnogi simptomi su prisutni iznad broja potrebnih za postavljanje dijagnoze; nekoliko simptoma je posebno teških; ili simptomi rezultiraju izraženim oštećenjem u socijalnom, školskom ili radnom okruženju.

Kako pojedinci stare, simptomi se mogu smanjiti, promijeniti ili poprimiti različite oblike. Odraslim osobama koje zadrže neke od simptoma ADHD-a u djetinjstvu, ali ne sve, može se dijagnosticirati da imaju ADHD u djelomičnoj remisiji.

ADHD tokom života

Djeca s ADHD-om često imaju kašnjenja u samostalnom funkcioniranju i mogu se ponašati mlađe od svojih vršnjaka. Mnoga djeca pogođena ADHD-om također mogu imati blage zastoje u govoru, motoričkim vještinama ili društvenom razvoju koji nisu dio ADHD-a, ali se često javljaju zajedno. Oni imaju nisku toleranciju na frustraciju, poteškoće u kontroli svojih emocija i često doživljavaju promjene raspoloženja.

Djeca sa ADHD-om su u riziku od potencijalno ozbiljnih problema u adolescenciji i odrasloj dobi: akademski neuspjeh ili kašnjenja, problemi u vožnji, poteškoće s vršnjacima i društvenim situacijama, rizično seksualno ponašanje i zloupotreba supstanci. Može postojati i ozbiljnija negativna ponašanja s koegzistirajućim stanjima kao što su poremećaj ponašanja. Adolescentne djevojčice sa ADHD-om također su sklonije poremećajima u ishrani od dječaka. Kao što je gore navedeno, ADHD perzistira od djetinjstva do adolescencije u velikoj većini slučajeva (50-80 posto), iako se hiperaktivnost može smanjiti s vremenom (Biederman et al., 2004).

Više od 75 posto djece s ADHD-om i dalje ima značajne simptome u odrasloj dobi. U ranoj odrasloj dobi, ADHD može biti povezan s depresijom, poremećajima raspoloženja ili ponašanja i zloupotrebom supstanci. Odrasli sa ADHD-om često se nose sa poteškoćama na poslu i u svom ličnom i porodičnom životu u vezi sa simptomima ADHD-a(Koumoula, 2012).

 Poremećaji koji se pojavljuju zajedno

Više od dvije trećine djece sa ADHD-om ima barem još jedno koegzistirajuće stanje. Svaki poremećaj može koegzistirati s ADHD-om, ali se čini da se određeni poremećaji javljaju češće. Ovi poremećaji uključuju poremećaj ponašanja, anksioznost, depresiju, Touretteov sindrom, zloupotrebu supstanci, poremećaje spavanja, autistični spektar i smetnje u učenju. Kada su prisutni koegzistirajući uslovi, akademski problemi i problemi u ponašanju, kao i emocionalni problemi, mogu biti složeniji.

Ovi poremećaji koji se istovremeno javljaju mogu se nastaviti tijekom cijelog života osobe. Temeljna dijagnoza i plan liječenja koji uzima u obzir sve prisutne simptome je od suštinskog značaja.

Dijagnostika ADHD-a

Postavljanje dijagnoze izuzetno je složen proces. Ne postoji jedinstveni test za dijagnosticiranje ADHD-a. Stoga je neophodna sveobuhvatna evaluacija kako bi se postavila dijagnoza, isključili drugi uzroci i utvrdilo prisustvo ili odsustvo koegzistirajućih stanja. Takva procjena zahtijeva vrijeme i trud i trebala bi uključivati pažljivu istoriju i kliničku procjenu akademskog, socijalnog i emocionalnog funkcioniranja i razvojnog nivoa pojedinca. Kako bi se utvrdio djetetov neurološki i psihološki status potrebno je

 napraviti niz pretraga, koje ponekad uključuju i skeniranje mozga (CT, MRI). Zatim ponekad je potrebna  neurološka procjena, pregled vida i sluha, krvna slika te medicinska istorija djeteta.  Na te pretrage upućuje uglavnom pedijatar uz eventualnu suradnju s neurologom ili psihijatrom. Nadalje, psiholog ispituje intelektualne sposobnosti djeteta, vještinu obrade informacija, kao i verbalne te motoričke sposobnosti. Rezultatima pretraga uvelike mogu pomoći i zapažanja roditelja, učitelja u školi i drugih koji imaju redovan kontakt s djetetom.

Test T.O.V.A. je vjerojatno trenutno najbolje dokumentirani test kontinuiranog ispitivanja performansi. To je test varijabilnosti pažnje kod djece sa dijagnozom ADHD i ADD.  T.O.V.A. je kompjuterizirana i objektivna mjera pažnje i inhibitorne kontrole normirana prema spolu i dobi od 4 do 80 i više godina.

Test kontinuirano mjeri izvedbu tokom zadatka od 10,8 minuta ili od 21,6 minuta, ovisno o dobi. Bilježi brzinu, tačnost i dosljednost odgovora. Ta se mjerenja zatim uspoređuju prema dobi i spolu s velikim normativnim uzorkom (uzorak ljudi bez problema s pažnjom). Ova usporedba određuje jesu li rezultati ispitivanja “u granicama normale” ili ne. Test također uspoređuje rezultate sa skupinom ljudi sa dijagnozom ADHD.

Analiza i interpretacija rezultata testa temelji se na ove dvije usporedbe, kao i na mjerama izvedbe i valjanosti odgovora.

Test se primjenjuje na dva načina: vizualni, koji koristi vidne podražaje i auditivni test koji koristi slušne podražaje. Auditivni test se koriste u procjeni i praćenju poremećaja pažnje, a vizualni test uključuje i procjenu impulzivnosti i hiperaktivnosti kod ADHD-a .

Odgovori na vizualne ili slušne podražaje bilježe se jedinstvenim, vrlo preciznim (± 1 ms) mikro-prekidačem.

Test pruža informacije koje skupa sa kliničkim intervjuom i primjenom ostalih kognitivnih testova i mjera ponašanja, omogućuju sveobuhvatnu sliku mogućih teškoća povezanih sa ADHD-om ali i ostalih stanja koja uključuju poremećaje pažnje, aktivnosti ili impulzivnosti.

Liječenje ADHD-a

Liječenje ADHD-a često zahtijeva medicinsku, obrazovnu, bihevioralnu i psihološku intervenciju. (Richardson et al., 2015) Ovaj sveobuhvatni pristup liječenju se ponekad naziva "multimodalnim" i, ovisno o dobi osobe s ADHD-om, može uključivati:

-        edukaciju  roditelja ( po meni jedan od najbitnijih elemenata)

-        medikamentozni tretman

-        savjetovanje

-        podršku u školi (dobru saradnu sa školom)

-        edukaciju o ADHD-u

-        bihevioralna terapija

-        neurofeedback terapija

-        play attention terapija

-        trening socijalnih vještina itd.

U bliskoj saradnji sa zdravstvenim radnicima i drugim stručnjacima, liječenje treba da bude prilagođeno jedinstvenim potrebama svakog pojedinca i porodice kako bi se pomoglo pacijentu da kontroliše simptome, da se nosi sa poremećajem, poboljša opšte psihičko blagostanje i upravlja društvenim odnosima. Iako je ADHD manje temeljito istražen kod odraslih nego kod djece, odrasli kojima je ispravno dijagnosticiran poremećaj i dalje mogu iskoristiti sve tretmane koji najbolje odgovaraju njihovim potrebama. Radeći s jednim ili više praktičara za zdravlje i mentalno zdravlje, odrasli s ADHD-om mogu naučiti upravljati simptomima onako kako su izraženi u njihovim životima(Klassen et al., 2004).

ADHD je stanje koje utječe na pojedince “cijelog životnog vijeka”. To znači da se simptomi ADHD-a obično javljaju od jedne do druge faze života i da se protežu na različite sfere života tokom bilo koje određene životne faze.