Selektivni mutizam

Selektivni mutizam (SM) je složen poremećaj  kojeg karakterizira uporna nemogućnost govora u specifičnim društvenim situacijama iako je govor prisutan u drugim situacijama(American Psychiatric Association, 2013). Početak SM obično se javlja prije pete godina i češće je kod djevojčica nego dječaka (Steinhausen & Juzi, 1996). Tačan uzrok SM-a nije u potpunosti shvaćen, ali se vjeruje da je rezultat kombinacije genetskih faktora, uticaja sredine i društvenih faktora. 

Slika preuzeta s interneta

Uzroci selektivnog mutizma

Ne postoji nijedan uzrok SM-a. Smatra se da je rezultat kombinacije genetskih, ekoloških i društvenih faktora. Genetska komponenta SM predložila je porodična i blizanačka studija koja ukazuju na nasljednu komponentu (Biederman i sur., 1995). Okolišni faktori, poput roditeljskog stila, takođe mogu doprinijeti razvoju SM-a. Na primjer, djeca čiji su roditelji imaju pretjeran zaštitnički odnos ili nedostatak emocionalne podrške svojih roditelja mogu imati veću vjerojatnost da će razviti SM (Manassis & Tannock, 2008).

Socijalni faktori, poput nedostatka izloženosti društvenim situacijama ili traumatičnim iskustvima, također mogu doprinijeti razvoju SM-a. Djeca koja doživljavaju traumatični događaj, poput zlostavljanja, zanemarivanja ili svjedočenja nasilja,  vjerovatnije je da će razviti SM (Steinhausen & Juzi, 1996.).

Dijagnoza selektivnog mutizma

SM dijagnosticira se na osnovu kliničkog razgovora i promatranja djetetovog ponašanja. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-5) kriterijumi za SM zahtijevaju da dijete uporno ne uspije biti verbalno u specifičnim društvenim situacijama uprkos govoru u drugim postavkama. Dijete također mora imati ove simptome u trajanju najmanje mjesec dana da bi se postavila sumnja na selektivni mutizam (American Psychiatric Association, 2013).

Ostali uslovi moraju se isključiti prije dijagnosticiranja SM-a, poput autizma, poremećaja komunikacije ili poremećaja u razvoju. Procjena govornog jezika može se provesti i za utvrđivanje ima li osnovnih poteškoća za razvoj govora i jezika.

Liječenje selektivnog mutizma

Najefikasniji tretman za SM je psihoterapija kao što je integrativna dječija psihoterapija zatim bihevioralna terapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) (Manassis & Tannock, 2008). CBT je vrsta terapije koja se fokusira na promjenu negativnih misli i ponašanja. U slučaju SM, CBT se fokusira na postepeno izlaganje djetetu na društvene situacije i pružanje pozitivne podrške za govor.

Jedna vrsta CBT-a koja se pokazala posebno efikasna za SM je program "Brave Talking" (Manassis & Tannock, 2008). Ovaj program uključuje postepeno izlaganjem djetetu na društvene situacije, a pružajući pozitivno podršku za govor. Dijete se podučava tehnikama opuštanja za kontrolu anksioznosti, izlaže se malim  zadacima da se dovršavaju, poput pozdravljanja učitelja ili naručivanja hrane u restoranu. Kako dijete postaje ugodnije sa ovim zadacima, daju im seizazovniji zadaci, poput sudjelovanja u grupnoj diskusiji ili da urade prezentaciju u razredu. Iskreno ne poznajem niti jednog terapeuta na našim prostorima koji radi po "brave talking" metodi.

Ostali tretmani za SM uključuju lijekove i logopedske tretmane. Međutim, sami lijekovi obično nisu učinkoviti u liječenju SM-a, a govor i jezička terapija mogu biti prikladniji za djecu sa osnovnim poteškoćama govora ili jezika.